Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina hiljada skupi na jednom, nevelikom mestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi išta raslo na njoj; ma kako plevili svaku travku što probije; ma kako dimili ugljem i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako isterivali sve životinje i ptice – proleće je bilo proleće čak i u gradu.
L.N. Tolstoj — Vaskrsenje
Sunce je grejalo, trava oživljavala i rasla i zelenela se svuda gde je god nisu sastrugali, ne samo na travnjacima po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, divlje trešnje, širile su svoje lepljivo i mirisavo lišće, na lipama su pucali nabrekli pupoljci; čavke, vrapci i golubovi, ispunjeni prolećnom radošću, već su savijali svoja gnezda, a muve, ogrejane suncem, zujale su kraj zidova. Bile su vesele i biljke, i ptice, i bube, i deca.
Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su smatrali da nije sveto i važno to proletno jutro, ni ta lepota sveta Božijeg stvorena za dobro svim bićima – lepota koja pobuđuje na mir, slogu i ljubav – već da je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedni drugima.
Ono što svakodnevno proživljavamo na ovim prostorima nije eksces pojedinačne lokalne vlasti, niti greška unutar konkretnog režima. U pitanju je sistemski, krajnji rezultat globalne mašinerije dominacije i kontrole koja, u nama poznatijem obliku, traje posljednjih hiljadu godina kroz svoje različite istorijske manifestacije.
Na djelu je politika Tanatosa – sveprisutni princip otuđenja, sila uništenja i smrti koja ljudski život i patnju pretvara u mjesto moći, kontrole i profita. Ove sile nisu apstraktno zlo, već direktan proizvod kapitalističke mašinerije koja mora da komodifikuje – odnosno pretvori u robu i tržišnu vrijednost – sve što dotakne: od dječije igre i ljudskih osjećanja, do rijeka i šuma. One ljudski udes i traumu pakuju u zakone, birokratiju i procente, vršeći tihi, ali svima vidljivi zločin protiv čovjeka i čovječnosti kroz sistemski genocid, ekocid, biocid, femicid – odnosno kroz zatiranje elementarnog dostojanstva ljudskog bića i same društvenosti.
U javnom prostoru stalno se ponavlja floskula da su djeca najbitnija, da su to bića koja se brane po svaku cijenu. Ipak, u stvarnosti, dijete je polazište svakog nasilja i svake traume, ali i svake ljubavi i slobode. Krovna tema ovog digitalnog prostora jeste ono što bi moralo biti najvažnije – najbolji interes i budućnost djeteta, ali i svakog čovjeka. I to ne kao isprazna politička parola, već kao sama suština postojanja.
Djeci se predstavlja jedna uljepšana slika svijeta, a život provode u njegovom nasilnom antisvijetu. Porodica, škola i institucije ne služe razvoju slobodnog čovjeka, već kao mašinerija moći koja lomi dijete kroz vaspitanje i obrazovanje, stvarajući od njega poslušnog pojedinca pripremljenog za ekonomsku eksploataciju, pokoravanje autoritetu, pa i prolijevanje sopstvene krvi u ratovima. Tako oblikovan, traumatizovan odrasli čovjek sutra, u istom tom kavezu, rađa i podiže novu djecu za potrebe sistema. Tako se transgeneracijski krug dominacije trajno i nesmetano obnavlja.
Nudi zabludu da je „negdje tamo na Zapadu sistem bolji" – tamo je otuđenje čovjeka od čovjeka i djeteta od roditelja samo tehnološki uglađenije, hladnije i efikasnije upakovano u birokratske protokole. Liberalizam ne nudi samo mit o Zapadu, on nudi mit o individualizmu i ljudskim pravima izolovanima od materijalne baze. Liberalizam tvrdi da se sistemsko nasilje može riješiti „edukacijom", „podizanjem svijesti" i kozmetičkim „izmjenama zakona", namjerno skrećući pogled sa ekonomske baze i privatnog vlasništva kao izvora tog nasilja. Kapitalizam i država strukturno žive od eksploatacije, a ljudska patnja se kroz NVO-industriju stručnih projekata, grantova i tabela normalizuje i pretvara u unosan biznis i karijerizam koji hrani sam sebe, otupljujući oštricu opravdanog klasnog i socijalnog revolta.
Nudi zabludu da konzervativna tradicija donosi spas – ta ista tradicija je vijekovima sakrivala porodično zlostavljanje i duboke traume pod plaštom svetinje privatnosti, autoriteta i državotvornog klerikalizma. Desnica koristi priče o nacionalnom ponosu i vjeri kako bi skrenula pažnju sa stvarnih uzroka siromaštva i neslobode. Ona namjerno proizvodi izmišljene neprijatelje i moralne panike, ignorišući da vladajuća klasa i država žive od ekonomske eksploatacije i podjela koje sama desnica produbljuje.
Nudi iluziju o „osvajanju i upravljanju institucijama" – međutim, strukturama koje su u samoj svojoj srži napravljene za vladanje i kontrolu ne može se upravljati zarad slobode. Ova struja tvrdi da se državni aparat može iskoristiti za korjenite društvene promjene, ignorišući da sama država živi od centralizacije moći i prinude. Aparat moći uvijek usisa, korumpira i prilagodi sebi one koji njime pokušavaju da upravljaju, stvarajući od njih novu grupu vladara i birokrata.
Sistem funkcioniše kao začarani krug: nijedan zakon, a pogotovo krivično-kazneni, nikada kroz istoriju ništa nije suštinski riješio. Zakoni ne rješavaju probleme niti korijen nasilja, već samo štite privatnu svojinu i održavaju privid reda. Sve strategije, planovi i zaključci vlada služe isključivo za smirivanje opravdanog bijesa javnosti i održavanje statusa kvo, dok se stvarna odgovornost za patnju i smrt djeteta i odraslog čovjeka potpuno gubi u bezličnom lavirintu birokratije.
Ovaj prostor ne služi za pisanje molbi niti za upućivanje zahtjeva institucijama. Tražiti nešto od njih značilo bi priznanje njihovog prava da upravljaju našim životima, ali i saučesništvo u zločinu nad zdravim razumom, nad djecom i ljudima. Jedini stvarni odgovor jeste radikalno odbacivanje saradnje sa sistemom i povratak čovječnosti – živoj i solidarnoj društvenosti. Ovo odbacivanje nije pasivno povlaćenje u izolaciju već poziv na aktivnu i praktičnu izgradnju mreža uzajamne pomoći i solidarnosti, horizontalnih, autonomnih, mreža podrške i samopomoći, društvene samozaštite, koje će biti sposobne da zaštite pojedinca, dijete i zajednicu.
Sistem odnosa moći i kontrole, sistem dominacije i novca, ne funkcioniše kroz izolovane incidente. Društvena nepravda je sveobuhvatna struktura koja neprekidno proizvodi različite vrste nasilja i trauma, baš kao što i samo nasilje crpi snagu iz različitih izvora:
Sve institucije sistema – centri za socijalni rad, sudovi i državni aparati – funkcionišu na bazi slijepe poslušnosti i hladnih procedura, potpuno cijepljeni od ljudskosti. Kada se roditelj pojavi moleći za ljudski razgovor, hitnu pomoć i solidarnost kako bi spasio dijete iz pakla porodične patologije i izolacije, on nailazi na zid ćutanja, birokratske nezainteresovanosti i prebacivanja odgovornosti s jednog šaltera na drugi. Institucije postaju saučesnici u izolaciji djece, medicinskom nasilju i uništavanju pojedinaca radi održavanja pukog administrativnog mira.
Ekonomska bijeda, dugovi, nametnuto siromaštvo i finansijsko cijeđenje ljudi postaju najefikasnije oružje za lomljenje ličnog ponosa i dostojanstva, sa ciljem da se disciplinuju oni koji odbijaju da se pokore.
Vladajući režimi vještački proizvode sukobe, strahove i nacionalne mitove kako bi sakrili sopstvenu odgovornost za patnju starih, nemoćnih, izbjeglica i djece.
Otimačina i uništavanje rijeka, vazduha, šuma i zemlje zarad privatnog profita direktno truje i ukida fizičku budućnost dolazećih generacija.
Nasilje i odnosi dominacije nisu apstraktni pojmovi; prema nalazima kritičke nauke, oni ostavljaju duboke, tjelesne, psihičke i emotivne ožiljke na ljudskom organizmu. Dugotrajni život u nepravednim i strogo podijeljenim društvima direktan je uzrok fizičkog propadanja i hroničnih bolesti.
Dugotrajna izloženost toksičnom i nasilnom okruženju bukvalno cijepa čovjekovu ličnost na dio koji pokušava da preživi u svakodnevici i dio koji nosi duboke rane. To trajno mijenja način na koji osoba vidi stvarnost i kako reaguje na okolinu.
Stalni pritisak i teror institucija drže organizam u stanju neprekidnog straha i pripravnosti, čime se troše sve biološke rezerve tijela. To vodi do teških fizičkih obolijevanja, hronične iscrpljenosti i potpunog sloma prirodnih odbrambenih snaga čovjeka.
Neobrađena i neiscjeljena trauma iz ranog djetinjstva unutar porodice automatski prelazi sa koljena na koljeno. Bez osvješćivanja, ovaj mehanizam pretvara nekadašnje žrtve u nesvjesne nasilnike, zaključavajući čitave generacije u krug nesreće, patnje i bola.
Istorija ovih prostora nije samo istorija pokoravanja sistemima i vladarima; to je živa, ali često potisnuta istorija samoorganizovanja, solidarnosti, čojstva i opšte komunalne samouprave. Kroz istoriju ljudske civilizacije neprekidno se sukobljavaju dvije tradicije: imperijalna tradicija institucija i narodna tradicija slobode; autoritarna vertikala moći i slobodarska horizontala zajednice.
Slobodarska istorija ovih prostora opstajala je kroz vjekovne, preživjele komunalne oblike političke samouprave i direktne demokratije (bilo kroz plemenske zborove, seoske skupštine ili rane oblike lokalnih samouprava van domašaja imperija), kroz prakse uzajamne pomoći i solidarnosti (poput moba i sijela), zajednička dobra ( komunice - zajednička zemlja/pašnjaci, bačije) te kroz otpor izvornohrišćanskih i jeretičkih pokreta koji su odbijali hladne političke mašine i crkvene hijerarhije. Međutim, taj istorijski kod je potrebno - svjesno i radikalno - očistiti od svih njegovih autoritarnih naslaga: kolektivnog konformizma i nasilnog gušenja individualnosti, patrijarhata, porodične gerontokratije, odnosno, svih bazičnih preteča državne i klasne kontrole. Tek kada se te solidarne prakse oslobode od nasilja takve tradicije, dobija se temelj za istinski ravnopravnu zajednicu, materijalnu nezavisnost i odbranu lokalnog prostora i zajednice.
Težnja ka slobodi nije utopija, već elementarna ljudska potreba. Ona podrazumijeva korijenito ukidanje svake dominacije i izrabljivanja čovjeka po čovjeku. Cilj je društvo u kojem ljudi, povezani svjesnom i iskrenom solidarnošću, dobrovoljno sarađuju za dobrobit svih – zajednica koja svakom ljudskom biću pruža uslove za najveći mogući moralni, duhovni i materijalni razvoj.
Stvara se prostor koji teži hljebu, slobodi, ljubavi i znanju za sve.
Dok baloni sistemske patologije i kontrole pucaju pod sopstvenim teretom i lažima, ove bazične ljudske vrijednosti ostaju kao jedini stvarni, zdravi i stabilni most ka novom društvu i novom, slobodnom čovjeku.
Ovo je samoorganizovana, neformalna slobodarska inicijativa roditelja i pojedinaca. Autonomna mreža koja udružuje lična znanja, profesionalne vještine i praktična iskustva u službu uzajamne pomoći i solidarnosti, osnaživanja djece i odraslih, društvene samozaštite.
U skladu sa mogućnostima i kapacitetima, nastojimo pružiti podršku svim žrtvama sistemske nepravde i nasilja države, njenih institucija i kapitala. Naš štit solidarnosti otvoren je za djecu i odrasle, marginalizovane i društveno isključene grupe, ratne veterane, izbjeglice, migrante i sve one koje je ovaj aparat moći odbacio i prepustio zaboravu.
Odgoj, odbrana i budućnost djece ne posmatramo kao privatno vlasništvo nuklearne porodice, već kao kolektivnu odgovornost i zajedničku borbu za slobodno društvo. Sajt ima informativno-edukativni karakter koji nadilazi biološke uloge i teži stvaranju šire mreže podrške.