Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina hiljada skupi na jednom, nevelikom mestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi išta raslo na njoj; ma kako plevili svaku travku što probije; ma kako dimili ugljem i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako isterivali sve životinje i ptice – proleće je bilo proleće čak i u gradu.
L.N. Tolstoj — Vaskrsenje
Sunce je grejalo, trava oživljavala i rasla i zelenela se svuda gde je god nisu sastrugali, ne samo na travnjacima po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, divlje trešnje, širile su svoje lepljivo i mirisavo lišće, na lipama su pucali nabrekli pupoljci; čavke, vrapci i golubovi, ispunjeni prolećnom radošću, već su savijali svoja gnezda, a muve, ogrejane suncem, zujale su kraj zidova. Bile su vesele i biljke, i ptice, i bube, i deca.
Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su smatrali da nije sveto i važno to proletno jutro, ni ta lepota sveta Božijeg stvorena za dobro svim bićima – lepota koja pobuđuje na mir, slogu i ljubav – već da je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedni drugima.
Ne poremećena djeca ili ljudi, već poremećeni svijet.
Centri za socijalni rad, sudovi, institucije — crna kutija.
Alternativni modeli odrastanja i življenja.
Terapija, pravo, trening — čovjek prije profita.